EkskluzivnoHighlightsIntervju

Ekskluzivni intervju sa Tajči – Poslednja jugoslovenska PoP zvezda

Poslednja jugoslovenska PoP zvezda

Samo jedna pesma je bila dovoljna, da preko noći postane senzacija. Svojom mladošću, energijom, šarmom i upečatljivom pojavom, osvojila je prvo tinejdžere, a potom i ostatak nacije. Njeno učešće na Pesmi Evrovizije 1990. godine, koje se i danas pamti i prepričava, donelo joj je  enormnu popularnost, hitove, puno radosti, ali i pritisak javnosti na koji nije bila spremna. Na vrhuncu slave, spakovala je kofere i otišla u Ameriku, zauvek. Od tada njen život kreće nekim drugačijim tokom, ali je izvesno da je publika na ovim prostorima nije zaboravila. Ona je Tajči (Tatjana Matejaš Cameron), pevačica i poslednja pop atrakcija bivše Jugoslavije, uz čiji mega hit „Hajde da ludujemo“ je plesao, gotovo svaki stanovnik nekadašnje države. U ekskluzivnoj ispovesti za ArT&PoP, Tajči govori o svojoj meteorskoj popularnosti, životu „ovde i tamo“, željama, razočaranjima i snovima, ali i pesmi koja je obeležila njen život.

Tajči / photo: Ivo Šubić

Vaša karijera u bivšoj Jugoslaviji, trajala je samo dve-tri godine, ali je trag koji ste ostavili neizbrisiv. Kako objašnjavate fenomen svoje nekadašnje popularnosti?

Našla sam se u pravom trenutku na pravom mjestu. Bila sam scenski i profesionalno spremna – godine učenja u kazalištu, glazbenoj školi, nastupi s tatinim bendom, klupske svirke, festivali… Sve to je pridonjelo mom odličnom nastupu na  tadašnjoj „Jugovizji”, koja mi je otvorila vrata velike popularnosti. Mislim da je tada najvažniji element bila neka neobjašnjiva energija, koja se dogodila u kontaktu sa publikom. Sjećam se da sam svjesno otvorila srce i rekla sebi, nisam tu da se natječem, nego da podijelim ljubav i nekoga učinim sretnim. Slava mi nikada nije bila prioritet. Bila sam puna životne snage i optimizma, i mislim da su ljudi to osjetili.

Ove godine se obeležava 30 godina od objavljivanja pesme “Hajde da ludujemo”

Muzikom ste se bavili od detinjstva, a širi auditorijum Vas je upoznao nakon duetske pesme sa Harijem Varešanovićem „17 mi je godina“. Kako je došlo do te saradnje i kako danas gledate na svoje muzičke (pra)početke?

“17 joj je godina”, Tajči 1987. godine / privatna arhiva

Moj san, od četvrte godine, bio je da „glazbom i nekom lijepom pričom uljepšam svijet i učinim ljude sretnima”. Uvijek sam bila samoinicijativna. Nisam čekala da me netko „otkrije”. Već u srednjoj školi sam producirala koncert na kojem sam nastupila s bendom. Čim sam imala jednu pjesmu koja se zavrtila na radio stanicama, počela sam raditi svirke u klubovima. Moj prvi veliki nastup, bio je ZagrebFest 1987, na kome sam sa pjesmom Vladimira Delača “Noć od kristala”, osvojila nagradu najboljeg debitanta i treću nagradu publike. Nakon toga me je pokojni Vili Čaklec, preporučio Hariju Varešanovicu za duet pjesmu “17 mi je godina.”, koja je postala veliki hit. Nakon te pjesme, usledio je MakFest u Splitu, Mesam, još jedan ZagrebFest 1988., a onda sam bila pozvana u London, gdje sam snimala demo za Richarda Bransona i čuveni Virgin Records.

Momenat koji je obeležio Vašu karijeru, pa i život, svakako je učešće i pobeda na jugoslovenskom izboru za Pesmu Evrovizije, sa pesmom „Hajde da ludujemo“. Kakve impresije nosite sa takmičenja u Zadru i da li ste očekivali vanserijski uspeh koji je usledio?

Na „Jugoviziji” sam se našla sasvim slučajno. Adut radio-televizije Zagreb, bio je Masimo Savić, a pored njega im je trebao netko tko mu neće biti prevelika konkurencija. Taj „netko” sam bila ja. Scenario koji je usljedio, nitko nije očekivao. Štaviše, direktor marketinga u „Jugotonu” mi je dan prije nastupa rekao da sam im ja najveći mačak u vreći i nesigurna investicija. Nisu vjerovali da mogu prodati ni 3.000 primjeraka, mog prvog samostalnog albuma, koji je tada već bio naštampan. Kad sam pobijedila, osjetila sam nevjerojatnu radost i ushićenje. Ni sama nisam mogla vjerovati da je toliko ljudi prihvatilo moju pjesmu i osjetilo energiju koju sam im poslala. U isto vrijeme sam i doživjela da su isti oni ljudi, koji su prije pobijede sumnjali u moj uspijeh i kvalitete, odjednom promijenili mišljenje. Čak je usljedila priča da sam bila njihovo „otkriće”. Zanimljivo je spomjenuti i da je kompozicija, sa kojom se Masimo predstavio na „Jugoviziji”, zapravo bila pjesma sa mog prvog albuma, samo ju je on izveo sa izmijenjenim tekstom. Riječ je o pjesmi „Dvije zvjezdice”, koja je postala veliki hit.

 

JUGOVIZIJA – Zadar, 1990. godine / izvor: YouTube

Vaša vizuelna, kao i muzička prezentacija, bila je detaljno osmišljena, čak inovativna za ono vreme. Kada i kako je stvoren „projekat“ Tajči? Ko su bili kreatori ili pomoćnici u stvaranju Vašeg imidža?

Edvin Softić je u to vrijeme bio moj osobni manadžer. On i ja smo vukli cijelu ekipu. Autori pjesme „Hajde da ludujemo”, koja se u originalu zvala „Berači jagoda”, bili su Zrinko Tutić (glazba) i Alka Vuica (tekst), a Nikša Bratoš je napravio odličan aranžman. Pokojna vizažistkinja Višnja Trusić mi je na dan održavanja „Jugovizije”, pogodila specifičan „look”, dok je Daniela Car (Linea Exclusive), napravila čuvenu narandžastu haljinu, po dizajnu Irine Radović. Nakon pobjede na „Jugoviziji”, formirali smo ekipu, sa Zrinkom kao glavnim producentom, i stvorili „Tajči” brand. Bio mi je zabavan taj imidž „vrckavih 50-tih”, jer sam oduvijek voljela kazalište i prijalo mi je da se uživim u neki drugi karakter. Ceo taj novi, vizuelni koncept, kao i pobjeda na „Jugoviziji”, utjecali su i na promjenu originalnog omota mog prvog albuma, na kome sam imala frkćkastu kosu i izgledala posve drugačije.

Bila je jugoslovenska Merilin Monro – omot prvog studijskog albuma “Hajde da ludujemo” 1990. godina

„Evrovizija” održana u Zagrebu 1990-te godine, bila je događaj od izuzetnog značaja, jer se ova manifestacija tada prvi put održavala u Jugoslaviji. Kako ste se osećali kao predstavnik zemlje domaćina i po čemu najviše pamtite ovaj događaj?

S jedne strane, bilo mi drago što nastupam u Zagrebu, u dvorani Vatroslava Lisinskog, gdje sam kao četvorogodišnja djevojčica počela pjevati. Ali, s druge strane, bilo mi je žao. Željela sam putovati i voljela bih da smo, recimo, išli u Švedsku ili Irsku, koje do danas nisam posjetila. Činjenica da se „Evrovizija” održavala u Zagrebu, bila je i otežavajuća okolnost, jer se rijetko dešavalo da domaćin pobijedi. No, bila sam doma i za mene je bilo divno osjetiti iskrenu podršku miliona ljudi iz cijele tadašnje države.

PESMA EVROVIZIJE – Zagreb, 1990. godina / izvor: YouTube

Postali ste zvezda „preko noći“, a popularnost i euforija koja Vas je pratila, nije bila uobičajena. Da li Vam je slava prijala i koliko ste bili spremni za nju?

Prvih par mjeseci, bilo je divno, uzbudljivo. Čitala sam svako pismo obožavatelja, uživala u svakom cvijetu i poklonu. No, nakon što se euforija smirila, postala sam umorna. Nisam znala kako da se odmorim, kako da obnovim svu tu energiju i ljubav koju sam neprekidno davala. To me je koštalo. U tom umoru, nisam se znala dobro postaviti i donositi odluke koje bi me zaštitile. Bila sam iscrpljena, i fizički i emotivno. Počele su se dogadjati neke stvari koje su mi smetale, a koje, u početku, nisam znala riješiti. Profesionalno i scenski sam bila apsolutno spremna za slavu, ali kao osoba, ne. 

Tajči je objavila dva studijska albuma – Hajde da ludujemo i Bube u glavi, a sa njih su se izdvojile pesme “Moj mali je opasan”, “Ti nemaš prava na mene”, “Dvije zvijezdice”, “Smokvica”…

Na vrhuncu slave, nakon dva uspešna albuma, odlučili ste da prekinete karijeru i odselili se u Ameriku. Šta je uticalo na to i da li ste se ikada pokajali zbog svoje odluke?

Drugi album “Bube u glavi”, doneo je i novi imidž

Odlučila sam otići kad više nisam vidjela način da se održim kao osoba. Trebala sam neko dugme za „reset”, koje bi mi pružilo priliku da nađem unutrašnji mir i da se vratim sebi. Shvatila sam da sam postala lutkica, koja šuti i smije se, dok drugi njome upravljaju. Nisam to željela biti. Sve to mi je otvorilo i neke stare rane i podsjetilo na ružan događaj iz prošlosti, kada se nisam mogla odbraniti jednom napasniku, koji me je seksualno iskoristio. Pokušala sam to potisnuti i skoncentrirati se na posao, ali se sve pretvorilo u veliki osjećaj nesigurnosti, koji je bio super plodno tlo za duboko nezadovoljstvo, strahove i usamljenost. Danas slobodno mogu reći da se nikada nisam pokajala zbog odluke da odem. Da sam ostala, posegla bih za alkoholom ili drogom. Žao mi je što sam ostavila publiku i znam da su mnogi bili razočarani mojom odlukom. Zapravo, nikada nisam imala priliku objasniti im, da nisam otišla iz objesti, već iz poštovanja prema svima njima. Nisam željela živjeti priču koja je bila nepotpuna i u kojoj sam se počela gubiti.

U Ameriku se preselila 1992. godine. Živela je u Njujorku, Los Andjelesu i Sinsinatiju, a od 2014. njen dom je u Nešvilu. Objavila je 9 albuma i 4 knjige

Uporedo sa Vašim odlaskom iz zemlje, prestala je da postoji i nekadašnja država u kojoj ste postigli svoje značajne profesionalne uspehe. Koliko Vas je sve to doticalo?

Cijela ta situacija je bila komplicirana, ali nije utjecala na moje profesionalne odluke. Ja ljude nikad nisam dijelila prema vjeri, nacionalnosti ili rasi.

U Americi ste svoj život krenuli ispočetka, otkrili duhovnu muziku, kasnije formirali i porodicu. Kako su izgledali Vaši počeci tamo i da li je lično sazrevanje i otkrivanje novih životnih vrednosti, uticalo i na promenu muzičkog pravca?

U Njujorku sam najprije studirala Mjuzikl na Američkoj Akademiji za mjuzikl i dramu. Vidjela sam se na Brodveju, koji me je oduvijek oduševljavao. Radila sam dosta predstava, nastupala po kabaretskim i džez klubovima, čak sam i producirala predstavu u jednom manjem njujorkškom kazalištu. U duhovnoj glazbi sam se sasvim slučajno našla. Kamil Barbon (Camille Barbone), inače, prva menadžerica Madone, ponudila mi je ugovor i producirala moj prvi američki CD „Age of Love”. Nije bio eksplicitno religijski, ali pjesme su bile produhovljene i nosile su poruku ljubavi i nade. U isto vrijeme, sama sam prolazila kroz duhovi put, u okružju franjevačkih sestara i svećenika. Jedan od njih, fra Svetozar Kraljević, pozvao me je da budem dio turneje i da njegove prezentacije započinjem pjesmom. Pozitvne reakcije i osmjesi na licima publike, učinili su da moj san „da glazbom i nekom lijepom pričom uljepšam svijet i učinim ljude sretnima”, ponovo postane realnost.

U Americi je otkrila lepotu duhovne muzike / photo: Christina Georgotas

Dve decenije ste bili u braku sa producentom Metjuom Kameronom (Matthew Cameron), koji je preminuo pre tri godine. Da li Vas je i u kojoj meri njegov odlazak promenio?

Metju je otišao u teškim fizičkim bolovima i tuzi što će propustiti sve što smo mislili da je ispred nas. Ali, u isto vrijeme, imao je veliki mir. Nije se bojao. Vjerovao je da je smrt samo kraj ovog života, i početak tranzicije u neki drugi. Njegov odlazak je promijenio naše živote. On je uvijek bio prisutan u životu sinova, vodio je naše kućanstvo, brinuo za sve detalje, bookirao koncertne programe koje sam ja kreirala, bio moj partner u životu i poslu. Gubtak nije bio lak, trebalo mi je vremena da prevazidjem bol, ali se nisam željela predati tuzi, već sam hrabro krenula dalje.

Imate tri sina. Da li i oni pokazuju naklonost prema muzici i da li su upoznati sa Vašom nekadašnjom karijerom i uspehom koji ste postigli?

Najstariji Dante (19) studira VR/AR (Virtual Reality/ Augmented Reality) na Koledžu za umjetnost i dizajn u Savani. Evan (17) će ove godine završiti srednju školu i krenuti na koledž. Svira perkusije u školskom bendu, klavir za opuštanje i komponira „chill vibes”. Blais (14) završava prvi razred srednje škole, pjeva, glumi u mjuziklima, i svira perkusije u školskom orkestru. Upoznati su sa pričom o mojoj slavi, čitali su o tome u novinama, susretali se sa fanovima… Prije nekog vremena su se u sve to i neposredno uvijerili, kada sam u Zagrebu, na Trgu Bana Jelačića, nakon puno godina otpjevala „Hajde da ludujemo”, pred više od 35.000 ljudi. Sva trojica su bila izvan sebe od radosti, a Evan mi je ushićeno rekao: „Mama, oni znaju svaku riječ tvoje pjesme!”

Tajči sa sinovima, Evan, Dante i Blais / privatna arhiva

Pored pisanja i izvođenja muzike, Vi ste i sertifikovani holistički life coach. Na čemu su bazirani Vaši motivacioni programi i koja je osnovna poruka koju šaljete svojim pratiocima?

Duhovni rast i transformacija obojeni muzikom / photo: Ivo Šubić

Već dugo se bavim inspirativnim, motivacijskim govorima, koje povezujem sa glazbom. Moje teme su važnost osobnog rasta – kako živjeti autentično i bez straha, kako definirati uspijeh i živjeti po sopstvenim definicijama, kako kreirati promijene i ne dopustiti onim promjenama na koje ne možemo utjecati, da nas slome i obeshrabre. Spomjenula bih i da sam kreator programa „Transformation Retreat and Sea Cruise“. Reč je o višednevnom krstarenju brodom, na kome, putnici i učesnici programa, pored radionica na temu transformacije života, uživaju u relaksirajućem obilasku gradova na hrvatskoj obali, otkrivanju njihove istorije i kulture, ali i u večerima ispunjenim muzikom i plesom.

Sa mlađom sestrom Sanjom Matejaš, takođe pevačicom, od nedavno nastupate širom Amerike, predstavljajući svoj kabaretsko-muzički šou. O kakvom programu je reč i kakve su reakcije publike?

Tajči sa sestrom Sanjom Matejaš / privatna arhiva

Početkom prošle godine, sa svojom sestrom Sanjom i Brajanom Hensonom (Brian Hanson), izuzetnim pianistom i komedičarem, osmislila sam kabaretski šou „Waking Up in America”. Šou je inspiriran Sanjinim i mojim životom, dolaskom u Ameriku, ali i odrastanjem uz poznate pjesme koje sve nas povezuju – bez obzira gdje smo rođeni i gdje živimo. Pjevamo „Imagine” od Bitlsa (The Beatles)  ili „Somewhere Over the Rainbow”, a često se u publici nađu i moji stari fanovi, zbog kojih uvrstimo u repertoar i „Hajde da ludujemo”, koja zaintrigira i Amerikance, pa i oni pjevaju s nama. Nastupamo u prekrasnim glazbenim centrima i kazalištima, a publika je oduševljena. Posebnost našeg šoua je i element povezivanja pjesama sa inspiracijom i životnim mudrostima. Često čujemo od publike da je naš šou u isto vrijeme, zabavan i transformacijski. To nas jako veseli.

Pre nekoliko godina se pričalo o Vašem velikom povratku i turneji po glavnim gradovima regiona, ali do toga nije došlo. Da li postoji mogućnost da se to, ipak, dogodi i da li je Tajči spremna do ponovo „luduje“ sa svojom publikom?

Spremna sam, naravno. Planiram da održim koncerte, povodom 30 godina pesme „Hajde da ludujemo” i verujem da će mi neka dobra koncertna agencija pomoći u tome. U isto vrijeme, želim da najavim i knjigu pod nazivom „(Ne)slomljena”, koja će uskoro biti objavljena na hrvatskom i engleskom jeziku. To je jedan umjetnički uredak, memoarskog tipa, u kojem sam, kroz poeziju, prozu, odlomke iz osobnih dnevnika, glazbu i fotografiju, ispričala jedan segment svog „buđenja”. Biće to svojevrsni uvod za velike memoare koje spremam.

U planu su memoari, ali i koncertna turneja po gradovima nekadašnje države

Kada uporedite prošla vremena i onu Tajči nekad sa ovom Tajči danas i vremenom u kome živimo, na šta prvo pomislite i da li imate dozu nostalgije?

Ja sam optimista i trudim se živjeti „sada i ovdje”. Život se odvija u trenucima u kojima smo prisutni ili pak, odsutni, duhom, mislima i tjelom. Uvijek kad sam tako živjela, bila sam ispunjena radošću, ljubavlju i beskrajnim optimizmom. “Tajči” nekad i sad je u osnovi ista, s tim što ova sada ima više životnog iskustva i manje strahova. Iscjelila sam rane i odmaknula laži koje su me sputavale. Nisam nostalgična, ali volim se katkad osvrnuti na put koji sam do sad prošla. Zahvalna sam za svaki kamen i trn, i svaku ruku koja mi je pomogla da se podignem kad bih pala.

Uvek i svuda, muzika… / photo: Ivo Šubić

Prema mišljenju mnogih, bili ste poslednja autentična, jugoslovenska pop zvezda? Kakvo osećanje to izaziva u Vama?

Ponekad pomislim da nam je u tom trenutku, možda baš trebala moja mladost i optimizam, narandžasta haljinica i pjesma koja će se pjevati dugo – i nakon svih konflikata i kriza. Počašćena sam time. Spoznaja, ali i zahvalnost, da sam imala priliku biti na tom mjestu, uvijek mi je bila motivacija da radim na sebi i nastavim da stvaram nešto pozitivno i korisno za sve ljude.

I za kraj, šta se dogodilo sa Vašom legendarnom narandžastom haljinom, koje se i danas svi sećaju? Da li je i dalje čuvate?

Da. Haljina je u mom ormaru. Brižno spremljena i voljena.

© ArT&PoP ©Bratislav Mihailović

Specijalni pozdrav od Tajči, čitaocima stranice ArT&PoP

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *